Zemlja sa hiljadu ostrva danas se sve jasnije pozicionira kao jedan od lidera u regionu kada je riječ o elektrifikaciji saobraćaja, a značajnu ulogu u tom procesu imaju stručne i nezavisne organizacije. Među njima se izdvaja Hrvatsko udruženje za e-mobilnost, HUEM, koje okuplja sve relevantne aktere rastućeg EV ekosistema u Hrvatskoj. O razvoju e-mobilnosti, izazovima u infrastrukturi, podsticajima, ali i širem geopolitičkom kontekstu elektrifikacije saobraćaja, razgovarali smo sa Davorom Karoljem, direktorom udruženja.
Za početak, možete li nam približiti istoriju osnivanja i ključnu misiju HUEM-a? Kako se uloga udruženja razvijala od osnivanja do danas u kontekstu energetske tranzicije i dekarbonizacije saobraćaja u Hrvatskoj?
– HUEM – Hrvatsko udruženje za e-mobilnost – osnovano je 2025. godine sa jasnom vizijom: da stvori nezavisnu, nacionalnu zajednicu koja okuplja sve učesnike ekosistema e-mobilnosti. Od vozača i entuzijasta do CPO-a (operatora infrastrukture za punjenje), servisera, prodavaca vozila i stručnjaka – svima je zajedničko uvjerenje da je električna mobilnost bolja za životnu sredinu, gradove i kvalitet života. U relativno kratkom roku postali smo prepoznata platforma sa više od 250 članova udruženja i blizu hiljadu korisnika naše zajedničke digitalne platforme. Ono što nas razlikuje od lobija ili komercijalnih interesnih grupa jeste nezavisnost – nastupamo isključivo u interesu krajnjih korisnika i šire javnosti. Naša uloga se razvila u dva pravca: prvi je usmjeren ka zajednici, gdje pružamo svakodnevnu podršku, razmjenu iskustava i informacija, a drugi ka javnosti, organima državne uprave i regulatorima, gdje donosimo stručne analize i konkretne preporuke za uklanjanje administrativnih i infrastrukturnih barijera.
Kako ocjenjujete trenutne sisteme podsticaja za kupovinu vozila na alternativna goriva u Hrvatskoj? Da li su postojeće mjere dovoljno efikasne da ubrzaju prelazak na električna i druga niskougljenična vozila ili vidite prostor za unapređenja?
– Podsticaji u Hrvatskoj nisu novost – FZOEU (Fond za zaštitu životne sredine i energetsku efikasnost) sprovodi ih od 2014. godine i u tom smislu postoji institucionalni kontinuitet koji treba prepoznati. Međutim, model koji trenutno imamo još uvijek nije takav da bi značajno ubrzao masovno prihvatanje, niti je predvidiv, jer se konkursi ne objavljuju svake godine za pojedine kategorije.
Postoji nekoliko strukturnih problema koje uočavamo iz prakse: sezonalnost i model „najbržeg prsta” prvi su od njih. Sredstva se otvaraju periodično, interesovanje je veliko, rezervacije se popunjavaju izuzetno brzo i potom nastupa neizvjesnost. Fizička i pravna lica koja su se prijavila ne znaju sa sigurnošću da li će ostvariti podsticaj sve do trenutka kada dobiju potvrdu i ugovor na potpis. Ta nesigurnost pri donošenju odluke o kupovini vozila vrijednog 30, 40 ili 50 hiljada eura nije zanemariva.
Drugi problem je administrativna zahtjevnost. Procedura je kompleksna i ne oprašta greške — dovoljno je da jedan dokument nedostaje ili je pogrešno priložen pa se zahtjev odbija, često i nekoliko mjeseci nakon rezervacije sredstava. Rezultat je da korisnik koji je u dobroj vjeri planirao kupovinu ostaje bez podsticaja, bez jasnog vremenskog okvira za ponovnu prijavu i sa osjećajem da je sistem neprijateljski nastrojen prema njemu.
Treba biti pošten i prema iznosima, jer su oni zaista izdašni. U zavisnosti od konkursa, sufinansiranje ide do 30–50 posto vrijednosti vozila, sa maksimalnim iznosom do 9.000 eura za potpuno baterijsko vozilo. To je ozbiljna finansijska poluga koja, kada funkcioniše, zaista pomaže da se podstakne nabavka baterijskog vozila u odnosu na ekvivalentno vozilo sa motorom sa unutrašnjim sagorijevanjem.
U FOKUSU:
- Elektromobilnost u Sloveniji: Kućno punjenje kao ključ inkluzivne e-mobilnosti
- Projektovanje solarne elektrane – više od izrade projekta
- Kako izgleda farma nove generacije u Srbiji
Ono za šta se zalažemo kao HUEM jeste prelazak na predvidljiviji i kontinuirani model – ne sezonske konkurse sa ograničenim brojem alokacija. Time bi se postigao stabilan i transparentan program koji korisnicima daje sigurnost pri planiranju investicije. Električno vozilo nije impulsivna kupovina; to je odluka koja se planira mjesecima i sistem podsticaja mora pratiti tu logiku, a ne stvarati dodatni stres i neizvjesnost u procesu.
HUEM je radio analize vezane za električne autobuse – možete li nam reći nešto više o ključnim nalazima? Koji su najveći izazovi i prednosti elektrifikacije javnog prevoza prema vašim podacima?
– Hrvatsko udruženje za e-mobilnost sprovelo je analizu elektrifikacije javnog autobuskog prevoza u Hrvatskoj i rezultati pokazuju značajan napredak. Prema našim podacima, hrvatski gradovi i opštine već su nabavili ili su u fazi nabavke više od 210 električnih autobusa, u projekat je uključeno 19 gradova i opština, a ukupna vrijednost investicija procjenjuje se na oko 163 miliona eura. Radi se o jednoj od najvećih transformacija javnog prevoza u istoriji Hrvatske.
Veliki dio tih investicija omogućen je kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti, što znači da su evropska bespovratna sredstva bila ključni okidač koji je podstakao gradove na akciju. To je važna lekcija za donosioce odluka, jer bez jasnog i dostupnog mehanizma finansiranja mnogi gradovi ne bi imali kapacitet za ovakvu transformaciju samostalno.
Što se tiče prednosti, električni autobusi ne emituju CO₂ niti druge štetne gasove, smanjuju nivo buke u urbanim sredinama i građanima donose tiši i moderniji javni prevoz. Pored ekoloških koristi, ekonomski argument postaje sve jasniji – naši podaci za Osijek pokazuju procijenjene uštede od oko 40 odsto u troškovima energije po kilometru u poređenju sa dizel-vozilima. Na kilometražama kakve autobuski operateri ostvaruju, to je izuzetno relevantan podatak.
Ključni izazov ostaje infrastruktura za punjenje. Nabavka vozila je tek dio priče – gradovi moraju paralelno graditi depo punionice i obezbijediti kapacitet elektroenergetske mreže. Zagreb to rješava sistemski – „Končar” tamo gradi najveći terminal za punjenje u Hrvatskoj sa kapacitetom od 124 pozicije, ali nije svaki grad u mogućnosti da planira u toj mjeri. Tu vidimo prostor za koordinisanu nacionalnu podršku manjim sredinama.
Da li ste zadovoljni trenutnim tempom elektrifikacije javnog prevoza u Hrvatskoj? Koji su ključni faktori koji utiču na brže ili sporije uvođenje električnih autobusa u gradovima?
– Tempo nije zadovoljavajući ako ga posmatramo u apsolutnim brojevima i u poređenju sa evropskim prosjekom, ali ako gledamo trend i dinamiku u posljednje dvije godine, slika je znatno pozitivnija. Hrvatska je u kratkom roku pokrenula nabavku više od 210 električnih autobusa u 19 gradova i opština, što je bio nezamisliv scenario još prije nekoliko godina.
Ključni faktor koji je ubrzao cijeli proces bili su evropski fondovi, konkretno NPOO. Gradovi po pravilu nemaju kapital za ovakve investicije iz sopstvenih budžeta, a električni autobus u nabavci košta znatno više od dizelskog, pa bez bespovratnih sredstava većina ovih projekata jednostavno ne bi ni bila pokrenuta.
Međutim, tu leži i strukturni problem koji usporava dalji napredak. Nabavka vozila je tek prvi korak, jer paralelno s tim gradovi moraju da riješe izgradnju terminala za punjenje koji su tehnički kompleksni i finansijski zahtjevni. Manji gradovi često nemaju ni administrativni kapacitet za pripremu takvih projekata, niti tehničku stručnost za definisanje konkursne dokumentacije. Rezultat je da su isti oni gradovi koji su uspjeli da iskoriste fondove uglavnom oni koji su već imali uređene službe i iskusne timove.
Ono što bi konkretno pomoglo jeste centralizovana tehnička podrška za manje gradove u pripremi konkursa i projektne dokumentacije, jasniji nacionalni plan elektrifikacije javnog prevoza sa mjerljivim ciljevima, kao i kontinuiran pristup finansiranju, a ne jednokratni ciklusi koji stvaraju pritisak i administrativnu kompleksnost.
Intervju vodila: Milena Maglovski
Intervju u cijelosti pročitajte u Magazinu Energetskog portala EKOMOBILNOST