Klimatske promjene najčešće pokušavamo da razumijemo kroz brojke – temperaturu, količinu padavina, koncentraciju gasova sa efektom staklene bašte, površinu opožarenih područja ili brzinu zagrijavanja mora. Ali iza svake od tih brojki nalazi se priča o svijetu koji se mijenja i ljudima koji u tom svijetu pokušavaju da pronađu svoje mjesto.
Upravo od te ideje polazi projekat „The Story of the 1.5°C Limit“, koji klimatsko obrazovanje povezuje sa građanskim aktivizmom, umjetnošću i književnošću. Jedan od njegovih važnih segmenata jeste regionalni konkurs „Homo Climaticum – Balkan 2026“, na koji je stiglo 130 priča i pjesama, dok je 28 radova uvršteno u istoimenu zbirku.
Zašto priča o klimatskoj krizi može da bude važnija od još jednog niza statističkih podataka? Borislav Prodanović, član kolektiva CK13 i član žirija regionalnog konkursa za klimatsku fikciju „Homo Climaticum: Balkan 2026“ za radove pristigle iz Srbije, smatra da priča ne predstavlja samo dodatak naučnim činjenicama, već način na koji ih uopšte činimo razumljivim.
– Rekao bih da priča ne samo da može, nego da možda najviše ona može da na zaista transformativan način dopre do ljudi, kako druge forme komunikacije ne mogu – kaže Prodanović.
Kako objašnjava, statistike i naučni podaci sami po sebi nisu komunikacijske forme. Da bi stigli do drugog čovjeka, moraju biti preneseni, organizovani i smješteni u određeni kontekst.
– Zapravo, ni nauke, kao ni religije, ne postoje bez priča, u smislu narativnih struktura koje su neophodne da organizuju podatke, ili čak u smislu doslovno fiktivnih svjetova i karaktera, jer statistike i naučni podaci po sebi i nisu komunikacijske forme; njih je tek potrebno prenijeti drugome, i tu započinje priča – ističe naš sagovornik.
Klimatska fikcija kao ogledalo stvarnosti
Klimatska fikcija u ovom projektu nije zamišljena kao bjekstvo od stvarnosti, već upravo suprotno – kao način da se sa njom suočimo. Ona omogućava da klimatska kriza postane iskustvo, a ne samo informacija.
U takvoj priči čitalac ne posmatra klimatsku krizu samo spolja. On ulazi u svijet likova, njihove dileme i posljedice odluka koje donose. Upravo u toj identifikaciji Borislav vidi posebnu snagu književnosti.
– Ono što nas dotiče u tako razrađenoj priči je identifikacija sa svijetom i likovima i njihovom dramom u potrazi za iskupljenjem i spasenjem, u biološkom kao i egzistencijalnom i duhovnom smislu – dodaje Prodanović.
A stvarnost već nudi dovoljno materijala za takve priče. Ekstremni toplotni talasi i suše nisu hipotetički scenariji. Požari, povlačenje rijeka, promjena uslova u morima i ugrožavanje ekosistema događaju se sada.
Borislav navodi požare u Iranu koji su zahvatili reliktne Hirkanijske šume, stare, prema procjenama, između 25 i 50 miliona godina, ali i događaje mnogo bliže našem prostoru – požare u okolini Omiša i na Deliblatskoj peščari.
– Upravo u tome je snaga umjetnosti pričanja priča, i specifično klimatske fikcije: da nam pokaže istinu o svijetu i istinu o nama kroz prizore, likove i drame koji jesu fiktivni ali i izvjesni, u svjetlu određenih činjenica i hipoteza o stvarnosti u odnosu na koju smo odgovorni i krivi – objašnjava naš sagovornik.
Zbog toga je klimatska fikcija u projektu postala dopuna ekološkom obrazovanju. Umjesto da učesnici samo primaju informacije o klimatskoj krizi, od njih se traži da je promisle kroz emocije i imaginaciju.
Rezultat je zbirka Homo Climaticum: Balkan 2026, koju Borislav opisuje kao „autentični naučno-politički-moralni-emotivni manifest mladih iz regiona o klimatskoj krizi kao fenomenu koji ih spolja dotiče a iznutra pritiska i ispituje.“
Balkan između nepravde i iskustva
Odaziv na konkurs pokazao je da klimatska fikcija više nije marginalna književna tema. Od 130 pristiglih priča i pjesama, 28 je našlo mjesto u zbirci, a organizatori su broj odabranih radova povećali jer su, kako kaže Borislav, mnoge priče bile previše snažne da bi ostale neobjavljene.
– Toliko veliki i vrlo autentičan odaziv nam govori da klimatska fikcija više nije toliko uska žanrovska niša u književnom polju, već da je klimatska fikcija postala otvoreno i široko polje kulturnog, antropološkog i političkog komentara u vezi sa ekološkim bivanjem čovjeka u svijetu, polje na koje projektujemo naše misli i osjećanja, i naše brige, strahove, nade – dodaje on.
Posebno je zanimljivo što je veliki broj tih priča nastao upravo na prostoru Zapadnog Balkana. Region nije među najvećim istorijskim emiterima, ali posljedice klimatske krize osjeća sve snažnije. Ta nejednakost između odgovornosti i posljedica postaje jedna od centralnih tema zbirke.
Đorđe Majstorović iz CK13, kourednik zbirke i član žirija za radove pristigle iz Srbije, to opisuje kroz tri različita književna prizora: istarski bazen koji postaje ogledalo savjesti, postapokaliptičku Banju Luku i vreli Mostar koji oživljava tek kada sunce zađe.
Borislav u tim pričama vidi nešto više od književne imaginacije.
– Ovakav pristup mladih, gdje se tematizuje naše podneblje, sa svojim specifičnostima i naslagama raznih prošlosti i mogućih budućnosti, od praistorijskih vremena do prošlih, sadašnjih i budućih vremena suživota i konflikta, nam govori da se klimatska kriza osjeća na sopstvenoj koži – ističe on.
Upravo tu se klimatska pravda pretvara iz apstraktnog političkog pojma u lično iskustvo. Mladi ne pišu samo o budućnosti koju treba spriječiti. Oni pišu o sadašnjosti koju već prepoznaju.
Glas koji ostaje i kada se projekat završi
Projekat traje do septembra 2027. godine, ali jedan od njegovih najvažnijih rezultata već postoji – zbirka Homo Climaticum: Balkan 2026.
Regionalno izdanje nastalo je iz iskustva organizacije Zelena akcija iz Hrvatske, koja je prvi konkurs i izdanje Homo Climaticum pokrenula 2017. godine. Nakon još dva ciklusa u Hrvatskoj, ideja je proširena na region. U projektu su se, uz Zelenu akciju, okupili Omladinski centar CK13 iz Novog Sada, Zero Waste Montenegro iz Podgorice i Centar za životnu sredinu iz Banje Luke.
Za organizatore, međutim, mjerilo uspjeha nije samo ono što može da se prebroji. Važni su i efekti koji ostaju u ljudima – sposobnost da čuju iskustvo drugog, da ga razumiju i da kroz njega drugačije pogledaju svijet.
Borislav taj proces opisuje pojmom „simpatičke rezonance“, odnosno pojavom u kojoj jedno tijelo počinje da vibrira pod uticajem drugog.
– Zapravo, možda i nije u pitanju metafora – možda naša tijela, sa čitavim svijetom koji otjelotvoravaju, zaista na taj način utiču jedno na drugo, prenosom energije hrabrosti i smjelih vizija, i tako zajednički otjelotvoravaju mogućnost drugačijeg svijeta – dodaje on.
Možda upravo tu počinje najvažnija priča o klimatskoj krizi. Ne u brojci koja pokazuje koliko se planeta zagrijala, već u trenutku kada ta brojka postane nečiji strah, sjećanje, pitanje ili odluka.
Milena Maglovski