Na obroncima zapadne Srbije, tamo gdje se planine uzdižu iznad Drine, raste vrsta drveta koja je postala svjedok vremena i tihe borbe za opstanak. Nekada široko rasprostranjena, Pančićeva omorika danas spada među najrjeđe četinare Evrope.
Iako gracioznog oblika – vitka i visoka – na prvi pogled može djelovati krhko, iza tog elegantnog izgleda krije se izuzetna otpornost. Suočena sa ekstremnim promjenama koje su oblikovale planetu tokom desetina miliona godina, uključujući i ledeno doba, ova vrsta je gotovo nestala sa evropskog kontinenta. Ipak, uspjela je da opstane – i to upravo na prostoru današnje Srbije i Bosne i Hercegovine, gdje i danas čuva tragove davno izgubljenih šuma.
Srpski ljekar, botaničar i akademik Josif Pančić ostavio je Srbiji u nasljeđe – kako ju je i sam nazivao – ledenu ljepoticu, nakon što ju je 1875. godine otkrio na Tari. Danas je Pančićeva omorika strogo zaštićena vrsta, ali njen opstanak dodatno ugrožavaju klimatske promjene. Upravo zato, očuvanje ove jedinstvene vrste nije samo pitanje institucija i zaštite prirode, već i odgovornost svakog pojedinca prema nasljeđu koje nam je povjereno.
Među onima koji su prepoznali tu odgovornost nalazi se i Bojan Jovanović, inženjer elektrotehnike koji je svoj profesionalni put usmjerio ka razvoju obnovljivih izvora energije, ali i očuvanju prirode izvan okvira svoje profesije.
Priča o sadnji počela je jednim ličnim snom – kupovinom placa na Tari, mjesta gdje je oduvijek želio da ima svoj kutak u prirodi. Deset sadnica Pančićeve omorike nedugo zatim pronašlo je svoj dom u njegovom dvorištu.
– Znao sam da je to tek početak. Nakon prve sadnje, nastavio sam da sadim svakog proljeća i jeseni. Na svakih šest mjeseci posadim između 10 i 15 sadnica, u zavisnosti od vremena i finansijskih mogućnosti. Kopanje na tom, ne baš mekanom terenu nije jednostavno, a vodu moram da donosim sa izvora kako bih zalivao sadnice – objašnjava Bojan.
Osam sadnica koje su posađene prije nekoliko dana dobile su posebno mjesto u ovoj priči – zasađene su zajedno sa djecom iz njegove osnovne škole. Kako kaže Bojan Jovanović, prolazeći pored škole koju je i sam pohađao, primijetio je da su jelke oko kojih su se kao djeca igrali u međuvremenu posječene. To ga je podstaklo da upravo školsko dvorište postane novi dom za sadnice Pančićeve omorike.
Nakon što je stupio u kontakt sa direktorom škole, koji je sa oduševljenjem prihvatio ideju, u dogovoru sa nastavnicom biologije organizovana je akcija sadnje. U njoj su učestvovali svi – nastavnica, učenici i Bojan.
– Iskopao sam rupe, donio sadnice, humus i sve što je bilo potrebno. Djeca su pripremila prezentaciju koju su predstavila, a nastavnica i ja smo je dopunili. Na kraju smo zajedno zasadili osam sadnica, simbolično – po jednu za svako odjeljenje, odnosno generaciju škole – kaže on.
U ovom trenutku, Bojanov mali rasadnik broji blizu 100 sadnica i nastavlja da raste. Ipak, kako ističe, ovo je tek početak – već se razmatra sadnja u još tri škole.
– Bilo da se radi o kilovatima, megavatima, sadnicama ili korijenima, sve je to dio iste borbe za zdraviju i zeleniju budućnost – rekao je Bojan.
Iako se priroda često posmatra kao nasljeđe koje smo dobili, uključivanje djece u ovu priču daje joj još jednu, dublju dimenziju. Nije riječ samo o nasljeđu, već o odgovornosti da ga sačuvamo i prenesemo dalje – onima kojima pripada. Kako je zaključio Bojan – prirodu ne nasljeđujemo samo od svojih predaka, već je pozajmljujemo od svoje djece.
Katarina Vuinac