Ponekad sebe uhvatim kako razmišljam – ne toliko „da li ćemo jednog dana živjeti u svemiru”, već zašto bismo to uopšte željeli. Da li je ideja o „svemirskom životu” izraz ljudske radoznalosti i potrebe da stalno pomjeramo granice, ili je to prikriveno priznanje da je naša planeta toliko ugrožena da već tražimo „plan B”? Ovog oktobra, kada je tema Svjetske nedelje svemira 2025. upravo „Život u svemiru”, to pitanje zvuči glasnije nego ikad.
Iako ideja djeluje kao da je izvučena iz naučne fantastike, život u svemiru je već djelimično stvarnost. Ljudi u kontinuitetu žive u Međunarodnoj svemirskoj stanici (ISS) još od 2000. godine – jedu, rade, spavaju, bave se naukom. To je svojevrsna generalna proba za buduća svemirska naselja. Naučnici su već uspešno uzgojili biljke u orbiti: salatu, paradajz, pa čak i cvijeće,što dokazuje da je moguće proizvoditi hranu izvan Zemlje.
Ipak, izazovi su ogromni. U svemiru nema gravitacije, nema kiseonika, nema prirodnog tla, a radijacija je mnogo jača nego na Zemlji. Čak i kada bi ljudi mogli da sagrade staništa, pitanje je koliko bi njihovo zdravlje moglo da izdrži u takvim uslovima. Gubitak koštane mase, problemi sa vidom, poremećaji sna – to su realni zdravstveni rizici koje astronauti već sada trpe tokom višemesečnih misija. A onda dolazi i problem energije i resursa: svaka kap vode i svaki udisaj vazduha morali bi da budu reciklirani.
Koja planeta ima najviše potencijala?
Najčešće se govori o Marsu kao sljedećem domu sa najviše izgleda. Njegova površina je čvrsta, dan traje gotovo koliko i na Zemlji, a postoje dokazi da na njemu ima leda – potencijalnog izvora vode. Ipak, atmosfera Marsa je toliko tanka da ne štiti od radijacije, a temperature su ekstremno niske. Mjesec je bliži i već je planirano da se tamo grade prve baze, ali on ima svoje izazove – od prašine koja može da ošteti opremu do nedostatka atmosfere. Dakle, za sada, ni Mars ni Mjesec nisu „nova Zemlja”, već samo laboratorije za testiranje naših mogućnosti.
Beg ili upozorenje?
I tu se vraćam na ono pitanje s početka: da li maštamo o svemirskom životu zato što vjerujemo u ljudsku moć da istražuje – ili zato što bježimo od činjenice da našu planetu svakim danom činimo manje pogodnom za život?
Kada čujem da se ulažu milijarde u svemirske programe – samo NASA ima godišnji budžet od oko 25 milijardi dolara, dok globalna svemirska industrija već premašuje 500 milijardi dolara – pitam se šta bi bilo kada bismo makar dio tog znanja i resursa uložili u obnavljanje šuma, čišćenje okeana i smanjenje emisija na Zemlji. Pogotovo kada znamo da nas od praga od 1,5 °C globalnog zagrijavanja, koji naučnici smatraju granicom posle koje klimatske promjene postaju nepovratne, deli tek nekoliko godina trenutnim tempom emisija.
Možda je „Život u svemiru” zapravo dvostruka lekcija. Jedna nas uči kako da preživimo u neprijateljskom okruženju. A druga – možda i važnija – podsjeća da naš pravi dom već imamo, samo ga moramo naučiti čuvati.
Milena Maglovski