Kada se moji prijatelji vrate sa godišnjeg odmora, uživam u dugim kafama na kojima prepričavaju dogodovštine. Čak i oni manje prijatni momenti postanu smiješni kada se prepričavaju. Oni koji se vrate iz Turske uvijek budu puni utisaka, ali ove godine glavni utisak mog komšije bio je – izgleda da više neće biti all-inclusive hotela. Iskreno, zbunjena zbog toga što jedan ovakav turistički pristup, koji se godinama pokazivao kao veoma atraktivan, sada može da se mijenja, odlučila sam da istražim zašto.
Sve je zapravo povezano sa globalnim problemom koji oslikava današnje potrošačko društvo – svijet ga često vidi kroz ružičaste naočare i ne želi da ih skine. Rasipanje hrane postaje jasno tek kada ih skinemo: socijalno, jer veliki dio društva nema pristup osnovnoj hrani; ekološki, jer zanemarujemo prirodu koja nam omogućava život; i ekonomski, jer posljedice pogađaju oba prethodna aspekta. Kako prenose svjetski mediji, Turska godišnje baca preko 20 miliona tona hrane, dok trećina voća i povrća nikada ne stigne do potrošača.
Kraj za all-inclusive doručak?
Upravo hoteli sa all-inclusive sistemom, posebno oni koji nude obilne doručke, značajno doprinose ovom problemu. Tradicionalni turski doručak, poznat kao Serpme Kahvalti, često uključuje između 15 i 20 različitih jela – od sireva i džemova, do jaja, bureka i drugih specijaliteta. Nažalost, veliki dio ove hrane često završi u smeću.
Jedan od prijedloga za drugačiji pristup jeste fleksibilnije serviranje – recimo, tri gosta mogu podijeliti obrok za dvoje, ili grupe mogu naručivati manje porcije po osobi. Drugi prijedlog je prelazak na sistem à la carte, gdje gosti biraju samo ono što žele da jedu. Na ovaj način ne samo da se smanjuje rasipanje hrane, već se doprinosi smanjenju nastanka biootpada i štede resursi, energija i radni sati.
Iako mjere još uvijek nisu zakonski obavezne, razmatraju se u okviru Predsjedničkog savjeta za poljoprivredu i politiku hrane, a prijedlozi će biti predstavljeni predsjedniku države. Hoteli možda nisu najveći izvor otpada od hrane, ali imaju snažan uticaj na širenje svijesti, kako kod lokalnog stanovništva, tako i kod turista koji će utiske ponijeti nazad u svoje zemlje.
Ono što ostaje izazov jeste kako ćemo mi, turisti, prihvatiti ovakvu ponudu. Da li možemo da shvatimo da fleksibilnije porcije i izbor hrane zapravo ne smanjuju kvalitet usluge, već je čine odgovornijom i održivijom? Male promjene u navikama – biranje onoga što jedemo i ne preuzimanje više nego što možemo da pojedemo – prvi su koraci ka tome da naš odmor bude i luksuzan i odgovoran. Na ovaj način, dobićemo upravo onoliko hrane koliko nam je potrebno, bez pretjeranog uzimanja koje završava u smeću, a pritom doprinosimo očuvanju resursa i planete.
Katarina Vuinac