Moju planetu ne bih mijenjala ni za kakvo vanzemaljsko stanište. Ipak, za pojedine moćnike izgleda da ni najljepše ovozemaljske lokacije više nisu dovoljno uzbudljive – pa sve češće pogled (i budžet) usmjeravaju ka Marsu. Zašto je čovječanstvo toliko uporno u namjeri da naseli i crvenu planetu, ostaje pitanje. Ono što je izvjesno jeste da se to neće dogoditi tako brzo – jer tehnologija kojom raspolažemo još uvijek nije dorasla izazovima koje donosi život u tako ekstremnim uslovima.
Jedno od ključnih pitanja kada razmišljamo o dugoročnom prisustvu ljudi van Zemlje jeste na koji način ćemo obezbijediti održive uslove za život. Recimo, transport građevinskog materijala sa Zemlje je logistički izuzetno složen i ekonomski neodrživ — a isto važi i za resurse neophodne za gajenje biljaka, mikroorganizama i drugih oblika života koji čine osnovu svakog ekosistema.
Kako stvoriti zatvoreni sistem koji ne samo da štiti ljude od ekstremnih uslova, već i omogućava gajenje organizama od kojih zavisimo – od hrane do kiseonika? To pitanje sve više pomjera fokus sa tradicionalnih inženjerskih rješenja ka pristupima inspirisanim biologijom.
Zbog toga mi je pažnju privuklo nedavno istraživanje naučnika sa Harvardske škole za inženjerstvo i primjenjene nauke – ne samo zbog inovativne upotrebe bioplastike i algi u ekstremnim uslovima, već i zbog promjene perspektive koju donosi: umjesto da sve što nam treba nosimo sa sobom, možemo li dio potrebnih resursa uzgajati na licu mjesta, u uslovima sličnim onima na Marsu?
U pitanju je eksperiment u kom je tim profesora Robina Vordsvorta uspješno uzgajao alge u uslovima sličnim onima na Marsu, koristeći bioplastiku kao osnovu za zatvoreno stanište. Konkretno, korišćena je Dunaliella tertiolecta, poznata po svojoj otpornosti i sposobnosti fotosinteze u otežanim uslovima. Alge su rasle unutar komore od polilaktične kiseline, bioplastike koja je propuštala svjetlost, ali istovremeno blokirala štetno UV zračenje.
Značaj ovog eksperimenta je višestruk. Prvo, pokazuje da je moguće stvoriti kontrolisano okruženje pogodno za fotosintetske organizme čak i pri pritisku od samo 600 paskala – što odgovara atmosferi Marsa. Drugo, komora je uspješno stabilizovala tečnu vodu, što je ključni izazov u uslovima niskog pritiska. Treće, i najvažnije, ideja da se bioplastika može lokalno proizvoditi pomoću algi otvara mogućnost stvaranja sistema zatvorene petlje – gdje stanište i organizmi u njemu uzajamno podržavaju svoj opstanak.
U tom kontekstu, bioplastika nije samo zamjena za industrijske materijale, već potencijalna osnova za održivu infrastrukturu van Zemlje. Koncept se razlikuje od tradicionalnog, inženjerskog pristupa zasnovanog na dovozu i skladištenju materijala: ovdje govorimo o sistemu koji raste i obnavlja se lokalno, pomoću bioloških procesa.
Zanimljivo je i da se istraživači nisu zaustavili na Marsu. Sljedeći korak je testiranje ovih sistema u vakuumu, što bi ih učinilo primjenljivim na Mjesecu i u dubokom svemiru. Paralelno s tim, razvijaju funkcionalan sistem zatvorene petlje koji bi mogao da integriše proizvodnju, rast, zaštitu i adaptaciju u jedinstvenu, efikasnu cjelinu.
Važno je napomenuti da se ovakve tehnologije ne razvijaju samo za budućnost svemirskog naseljavanja. Mnogi principi koji stoje iza njih – kružni sistemi, lokalna proizvodnja, smanjenje oslanjanja na spoljne resurse – direktno su primjenljivi i u kontekstu održivosti na Zemlji.
Ovakva istraživanja ne nude konačna rješenja, ali predstavljaju konkretne korake ka samoodrživim sistemima. U tom smislu, bioplastična staništa sa algama možda neće biti prvi domovi na Marsu – ali mogu biti važna osnova za promišljanje načina na koji gradimo i održavamo život, bilo gdje u Sunčevom sistemu.
