Evropska unija je odlučila da od 1. januara 2026. u potpunosti primjeni svoj Mehanizam za prekogranično prilagođavanje ugljenika (CBAM). Suština je da svaka tona ugljen-dioksida „ugrađena” u robu koja ulazi na tržište EU ima svoju cijenu. Tokom prelaznog perioda, koji traje do kraja 2025. godine, uvoznici su bili u obavezi da samo prijavljuju emisije, ali nisu imali obavezu plaćanja. Međutim, uskoro će se otpočeti sa naplatom putem CBAM sertifikata.
Za zemlje koje su ugovorne strane Energetske zajednice – među kojima su Srbija, BiH, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Albanija, Moldavija, Ukrajina, Gruzija i Kosovo* – ovo predstavlja veliki korak, jer CBAM obuhvata ne samo ugljenično intenzivne proizvode poput čelika ili nekih drugih proizvoda već i električnu energiju. Kako je ideja zajednice da proširi pravila EU iz oblasti energetike i klime na ove zemlje koje nisu članice, tako struja proizvedena u termoelektranama na ugalj ili gas, a potom izvezena u EU, od 2026. više neće moći da uđe na evropsko tržište bez plaćanja karbonskog otiska ugrađenog u svaki MWh. Zbog toga je pitanje tržišne integracije i dekarbonizacije nekako vremenom postalo centralna tema za čitav region. Sve to, i daleko više, objašnjeno je u CBAM-Readiness Tracker 2025, Sekretarijata Energetske zajednice, na osnovu koga su navedeni podaci.
Kako je u izvještaju spomenuto, uvode se za početak dvije promjene. Prvo, umjesto kvartalnog slanja izvještaja o emisijama, prelazi se na godišnje izvještavanje. Drugo, uvodi se obaveza da uvoznici u EU kupuju CBAM sertifikate i njima pokrivaju emisije za robu koju uvoze – uključujući i električnu energiju, na koju smo se fokusirali u nastavku. Sertifikati će moći da se kupuju od februara 2027, ali će se odnositi na emisije nastale već tokom 2026. godine, tako da realnog „odlaganja” nema.
Zemlje Energetske zajednice nalaze se u specifičnoj situaciji. Vjetar i solar rastu brže nego ranije, emisije CO₂ po kilovat-času postepeno opadaju, ali s druge strane, termoelektrane na ugalj i dalje zauzimaju veliki dio proizvodnje, a prateća legislativa i sistemi za naplatu emisija daleko su iza standarda EU. CBAM će zato, makar u prvoj fazi, značiti dodatne troškove za izvoz struje iz regiona u Uniju.
CBAM uredba polazi od toga da ne postoji praktičan način da se istovremeno održi potpuno tržišno spajanje sa EU i selektivno primjenjuje CBAM na električnu energiju iz neke od zemalja. Zbog toga uredba predviđa da uvoz struje iz treće zemlje može biti izuzet od plaćanja CBAM sertifikata samo ako ta zemlja prenese pravila EU za tržište električne energije (EIP), tehnički se poveže sa unutrašnjim tržištem EU, usvoji dugoročnu klimatsku strategiju i klimatski zakon sa ciljem klimatske neutralnosti do 2050, uvede ETS za sektor električne energije sa cenom CO₂ približnom EU ETS-u do 2030. i spriječi da preko njenog sistema u EU ulazi struja iz drugih zemalja koje te uslove ne ispunjavaju. Tek kada Evropska komisija, na osnovu detaljne provjere, potvrdi da su svi ovi kriterijumi ispunjeni, električna energija iz te zemlje može biti oslobođena obaveze kupovine CBAM sertifikata. To praktično znači da CBAM ne postavlja samo uslov tržišne integracije, već zemlje moraju da usvoje i ozbiljne klimatske politike. Do sada je samo Crna Gora uspostavila sopstveni sistem trgovanja emisijama (ETS). Ukrajina planira probnu ETS fazu 2026. Ostale zemlje uglavnom razmatraju uvođenje karbonske takse oko 2027. godine, uz kasniji prelazak na ETS, ili uopšte nemaju precizne planove.
Istovremeno, dugoročne klimatske strategije sa ciljem klimatske neutralnosti do 2050. godine postoje samo u nekoliko zemalja, a klimatski zakoni koji taj cilj ugrađuju u domaće propise usvojeni su u Ukrajini i Moldaviji.
CBAM uredba zahtijeva da zemlje koje traže izuzeće pripreme detaljan „roadmap”. S obzirom na složenost ETS-a i vrijeme koje je potrebno da se on uspostavi, izvještaj postavlja vrlo direktno pitanje – da li će države Energetske zajednice realno uspjeti da ispune ovaj uslov u zadatim rokovima.
U FOKUSU:
- Pet godina Siemens Energy Srbija: Naša energija pokreće budućnost regiona
- Dvostruki nosilac zvanja master inovacija OPEC-ovog fonda
- Vekše – grad koji je odlučio da pobijedi klimatske promjene
Struja regiona – uvoz/izvoz
Kroz mreže zemalja Energetske zajednice (posebno Zapadnog Balkana, Ukrajine i Moldavije) odvija se mnogo više protoka električne energije ka EU nego što ove zemlje zaista same izvoze. Iako podaci ne dozvoljavaju da se za svaki megavat tačno utvrdi porijeklo, iz konfiguracije sistema se vidi da zapadnobalkanska šestorka, okružena članicama EU, ima prirodan tranzitni koridor za prekogranične tokove između različitih tržišta EU, detaljnije je objašnjeno u izvještaju. Ukrajina i Moldavija su od 2022. sinhronizovane sa kontinentalnom evropskom mrežom, dok je Gruzija i dalje fizički odvojena. Podaci za 2024. pokazuju da gotovo nijedna zemlja (osim BiH i donekle Crne Gore) nema značajan neto izvoz struje na godišnjem nivou, ali da su zakazani komercijalni tokovi prema EU mnogo veći od tog skromnog izvoza – što znači da velika većina električne energije koja prolazi kroz njihove sisteme nije domaćeg porijekla, već je tranzit iz susjednih članica EU.
To ima vezu sa prethodno objašnjenim kontekstom izuzeća, jer izvještaj naglašava da EU, ako želi korektno da primjeni CBAM pravila, mora jasno da razlikuje: (1) stvarni komercijalni uvoz struje iz zemlje koja nema CBAM izuzeće i (2) struju koja samo tranzitira preko njene mreže između dva EU tržišta. Zašto? Između ostalog da ne bi bile opterećene CBAM obavezama za električnu energiju koju uopšte ne proizvode. Zbog toga su i u samim uslovima važna pravila o sprečavanju zaobilaznih tokova i jasnom razgraničenju tranzita od stvarnog izvoza.
Paralelno sa regulatornim reformama, izvještaj analizira i kretanje električne energije. Zbog prethodno loših hidroloških uslova i većeg domaćeg zahteva, većina zemalja Energetske zajednice postala je neto uvoznik struje na godišnjem nivou 2024. godine. Bosna i Hercegovina je izuzetak, i ostala je najveći izvoznik, dok je Crna Gora zabilježila tek mali neto izvoz. Srbija je imala neto uvoz od oko 520 GWh, govore podaci (Tabela 3, stranica 13 u izvještaju).
Međutim, uloga tranzitnog koridora među različitim tržištima EU evidentna je kod ovih zemalja. Kroz Srbiju je 2024. bio zakazan čak 9.181 GWh komercijalnih tokova električne energije ka državama članicama EU, što je ubjedljivo najviše u regionu. Slijede Sjeverna Makedonija sa 3.354 GWh, Crna Gora sa 3.042 GWh, Bosna i Hercegovina sa 2.158 GWh, Albanija sa 1.307 GWh i Moldavija sa 188 GWh (Tabela 2, stranica 12 u izveštaju). U principu, komercijalni tokovi nisu pokazatelj koliko je neka zemlja proizvela, nego koliko je trgovine (ugovora) registrovano preko njenih granica.
Kada se sve uporedi, postaje jasno da dobar dio struje koja prolazi kroz ove sisteme nije domaćeg porijekla. Srbija je iz prethodnih brojki dobar primjer za to, a sličan obrazac postoji i u Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori i Albaniji.
Razvoj OIE i aukcije kao pokretač
Usvajanjem nacionalnih energetskih i klimatskih planova (NECP) većina zemalja Energetske zajednice formalno je prihvatila ciljeve za udio obnovljivih izvora do 2030. koje je utvrdio Savjet ministara, ali je donekle zakasnilo usvajanje tih planova umanjilo izvjesnost za investitore. Većina država ciljeve je postavila na nivou ili blago iznad obaveznih, dok je Srbija jedina koja je u svom NECP-u za 2030. zacrtala udio OIE oko sedam procentnih poena ispod obaveznog nivoa, uz obrazloženje u samom dokumentu. U sektoru električne energije bilježi se rast udijla OIE u Albaniji, BiH, Gruziji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji, što ukazuje na postupnu integraciju novih vjetro i solarnih kapaciteta u energetski miks, dok najveći jaz i dalje postoji u sektoru saobraćaja. U grijanju i hlađenju slika je mješovita – Sjeverna Makedonija i Ukrajina su dobro usklađene sa ciljevima iz Direktive o obnovljivim izvorima energije, BiH i Srbija su blizu tih nivoa, dok je Crna Gora specifičan slučaj: sa više od 60 odsto udjela OIE u grijanju i hlađenju još 2020. godine, prema pravilima EU, nije obavezna da postavlja novi cilj za 2030.
Izvještaj naglašava da tranzicija ka obnovljivim izvorima u sve većoj mjeri počiva na aukcijama za OIE kao savremenom mehanizmu dodjele podsticaja. Između septembra 2024. i 2025. zabilježen je snažan talas aukcija u regionu. Moldavija je, usred energetske krize, uspješno sprovela prvu aukciju za obnovljive izvore, dodjelivši 165 MW solarnih i vjetro kapaciteta, i već priprema drugu aukciju koja će kombinovati OIE projekte sa skladištenjem energije (BESS). Crna Gora je, nakon usvajanja prvog samostalnog zakona o obnovljivim izvorima 2024, tokom ljeta 2025. raspisala prvu solarnu aukciju za do 250 MW novih kapaciteta. Srbija je u istom periodu završila drugu aukciju za OIE, na kojoj je dodijeljeno 424,8 MW solarnih i vjetro projekata, uz očekivanu instalaciju do oko 650 MW. Nova kvalifikaciona pravila – zasnovana na udjelu snage namijenjene garantovanom snabdjevaču ili direktno krajnjim kupcima – omogućila su da više projekata uđe u kvotu, povećan je ukupni planirani kapacitet, a dodatno je podstaknut razvoj tržišnih PPA ugovora. Suprotno ovim primjerima, u Ukrajini su dvije održane aukcije za OIE ostale bez uspješnog ishoda, dok Bosna i Hercegovina ostaje jedina zemlja ugovornica koja još nije započela aukcije za obnovljive izvore, uprkos postojećem pravnom okviru. Sve zajedno, podaci potvrđuju da su aukcije postale ključni instrument ubrzanja energetske tranzicije u Energetskoj zajednici – ali i da se tempo primjene razlikuje od zemlje do zemlje.
*Ovaj naziv je bez prejudiciranja statusa i u skladu je sa Rezolucijom Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija 1244 i mišljenjem Međunarodnog suda pravde o deklaraciji o nezavisnosti Kosova.
Priredila: Milica Vučković
Tekst je objavljen u Magazinu Energetskog portala ODGOVORNO POSLOVANJE
