Svake godine, 3. jula, širom svijeta obilježava se Međunarodni dan bez plastičnih kesa, pokrenut 2009. godine od strane ekoloških organizacija, a kasnije podržan i od strane globalnog pokreta Break Free from Plastic, koji je osnovan 2016. godine. Ovaj dan ima za cilj da podigne svijest o šteti koju jednokratna plastika nanosi prirodi i zdravlju ljudi, i da podstakne društva na prelazak ka održivim rješenjima.
Iako se plastične kese i kesice koriste svega nekoliko minuta, u prirodi ostaju prisutne desetinama, pa i stotinama godina, razgrađujući se u mikroplastiku koja zagađuje zemljište, vode i vazduh, ugrožava biljni i životinjski svijet i završava u lancu ishrane.
Regulative
Prvi ozbiljni pomaci u borbi protiv plastičnih kesa u Evropi zabilježeni su početkom 2010-ih. Italija je 2011. postala prva članica EU koja je uvela zabranu laganih plastičnih kesa. Francuska je 2016. zabranila besplatne kese za jednokratnu upotrebu, dok su mnoge zemlje, uključujući i Srbiju (od 2020. godine), uvele naplate. U Irskoj, uvođenje takse od 15 centi još 2002. godine smanjilo je potrošnju kesa za više od 90 odsto.
Prema direktivi EU iz 2015, sve članice bile su obavezne da do 2019. smanje potrošnju laganih kesa ispod 90 po osobi godišnje, a do 2025. na ispod 40. Uvođenje zabrana, taksi i edukacija rezultiralo je opipljivim smanjenjem upotrebe – sve više potrošača prelazi na platnene cegere i višekratne torbe, koje postaju i dizajnerski izražaj održivog stila života.
Ekonomija kesica
Dok se pažnja javnosti često fokusira na kese iz prodavnica, male plastične kesice kao forma pakovanja postale su tihi, ali razorni dio problema. U mnogim zemljama koje imaju niže prihode prava su svakodnevica. Namijenjene su pakovanju dnevnih doza šampona, kafe, deterdženata i grickalica, a ciljaju kupce koji ne mogu da priušte veća pakovanja. Ipak, iza te „pristupačnosti” krije se duboka nepravda, što je detaljnije objašnjava upravo Break Free from Plastic.
Na primjer, na Filipinima kesice čine čak 52 odsto ostataka plastičnog otpada, a lokalni sistemi upravljanja otpadom ne mogu da izađu na kraj sa tolikim količinama nereciklabilne plastike. Tradicionalne navike kao što je kupovina na mjeru u staklenim bocama, poznata kao „tingi”, istisnute su marketingom multinacionalnih korporacija.
Globalno se godišnje odbaci više od 855 milijardi kesica, a najviše ih koriste siromašne zajednice – ne zbog izbora, već zato što nemaju pristup alternativama. Kesice su izrađene od višeslojnih materijala i praktično ih je nemoguće reciklirati. Lokalna rješenja – deponovanje, spaljivanje ili korištenje kao gorivo u cementarama – oslobađaju dioksine, otrovne supstance koje uzrokuju zdravstvene probleme.
Neformalni sakupljači otpada koji recikliraju do 60 odsto plastičnih ostataka rade u opasnim uslovima, bez zaštite, dok lokalne vlasti – naročito u siromašnijim zemljama – troše do 20 odsto budžeta na zbrinjavanje otpada, prema podacima Svjetske banke.
I kese i kesice simbolizuju kulturu potrošnje. Održiva rješenja ne leže u „bioplastici” ili „neutralnosti plastike”, već u ponovnoj upotrebi, dopunjavanju i eliminaciji nepotrebne ambalaže.
Na Međunarodni dan bez plastičnih kesa – i svakog dana – važno je da prepoznamo: nije poenta da kesice učinimo boljima, već da ih učinimo nepotrebnima.
Energetski portal
