Deset najvećih emitera u Srbiji zajedno proizvode više od 31 milion tona ugljen-dioksida godišnje, što je više od 60 odsto ukupnih teritorijalnih emisija Srbije.
Ovo nam pokazuje portal Climate TRACE, neprofitna koalicija organizacija koja koristi podatke s više od 300 satelita i senzora, te uz pomoć vještačke inteligencije obrađuje podatke kako bi dobila rezultate s više od 600 miliona izvora zagađenja širom svijeta, piše za Klima101, dr Mirko Nikolić s Univerziteta Södertörn u Švedskoj.
Cilj je da se izbjegne standardna boljka vezana za izvještavanje o emisijama CO₂ i drugih štetnih gasova: tradicionalni inventari oslanjaju se na preduzeća koja sama prijavljuju svoje emisije (ili ih uopšte ne prijavljuju). Podaci se zaokružuju na mjesečnom nivou i daju sliku gotovo u realnom vremenu. U tekstu se osvrćemo prije svega na proračune za 2024. godinu.
Kako nam pokazuju satelitski podaci, sasvim očekivano, u Srbiji su termoelektrane u vrhu liste najvećih emitera. Termoelektrana Nikola Tesla (TENT) je bez premca, sa svojih 15,59 miliona tona CO₂ u toku 2024. godine, zatim TE Kostolac sa 6,92 miliona, TE Kolubara sa 1,04, Novosadska toplana sa 0,66 i TE Morava sa 0,61 miliona tona CO₂. Poređenja radi, kako navodi Climate TRACE, Srbija je prošle godine emitovala ukupno nešto više od 60 miliona tona gasova staklene bašte (što uključuje i CO₂ i druge gasove) – termoelektrane su činile gotovo polovinu te ukupne brojke.
Nije samo sagorijevanje problem – i samo rudarenje uglja izaziva znatne emisije: u okviru EPS-a, na listi deset najvećih emitera nalaze se i rudnici Tamnava i Radljevo (sa 0,74, odnosno 0,58 miliona tona gasova staklene bašte). Ove brojke nisu daleko od podataka koje pružaju zvanični državni inventari i potvrđuju da je, za klimatsku akciju u Srbiji, ugalj apsolutno centralni problem.
Ipak, ugalj nije jedini problem – niti je slika emisija tako jednostavna kao što se možda čini.
Pročitajte još:
- Novi izvještaj otkriva: region u riziku od energetskog šoka zbog CBAM-a
- Zabrinutost stručnjaka – Srbija pred uvođenjem poreza na emisije gasova
- EPBiH: Desumporizacijom termoelektrane „Kakanj” emisije sumpor-dioksida biće smanjene za 98,5 odsto
Putevi čelika: od Južne Afrike, preko Smedereva do Evropske unije
Na četvrtom mjestu najvećih emitera u Srbiji nalazi se Železara Smederevo, sa 1,96 miliona tona CO₂.
Ovo je manje od svjetskog prosjeka, gdje industrija čelika ima udio od 7–8 odsto u ukupnim energetskim emisijama. Ali ovdje bi bilo korisno napraviti kraću analizu, jer postoje i šire emisije povezane s radom Železare.
Naime, Climate TRACE procjenjuje emisije na mjestu proizvodnje, ali time isključuje ključne elemente prerade čelika, poput energije i sirovina. Kompanija HBIS, vlasnik Železare Smederevo, peti je najveći proizvođač čelika na planeti, a smederevska željezara dio je globalnih lanaca snabdijevanja – pa i globalnih emisija gasova staklene bašte.
Treba imati na umu da se sva ruda koju Železara koristi, kao i koks, uvoze – riječ je o visokoenergetskom tipu uglja koji se koristi u pećima za topljenje čelika. Željezara kao energent koristi i prirodni gas, koji se, kako je poznato, oko 90 odsto takođe uvozi.
Do početka rata u Ukrajini, većina rude i koksa dolazila je iz Rusije i Ukrajine, ali od tada su pronađeni alternativni kanali snabdijevanja – iz Južne Afrike, Australije, Brazila, Indije i Kine. Imajući u vidu da su konkretni izvori snabdijevanja i rute transporta uglavnom nepoznati, nemoguće je preciznije izračunati emisije koje oni izazivaju. Svakako, sama činjenica da neke od ovih sirovina obiđu gotovo cijelu planetu da bi stigle do Smedereva, otvara pitanje održivosti.
S obzirom na izvore rude, ovaj prevoz se gotovo sigurno odvija brodovima, koji su notorno slaba tačka u sistemu izvještavanja o emisijama, jer se formalno „ne pripisuju“ nijednoj zemlji.
I tu se ne završava put sirovina i proizvoda. Oko polovine proizvodnje Željezare se izvozi, uglavnom na tržišta Evropske unije, pa se može reći da se polovina njenih emisija „izvozi“. Međutim, stvar nije tako jednostavna, jer je moguće da jedan dio emisija „putuje dalje“ kroz gotove proizvode.
Treba imati u vidu i to da Srbija, po ekonomskoj vrijednosti, zapravo uvozi više proizvoda od čelika nego što izvozi.
Na svjetskom nivou, industrija čelika prepoznata je kao izazov u procesu dekarbonizacije. Iako se intenzivno radi na prelasku na električne peći i tehnologije koje koriste vodonik, Međunarodna agencija za energetiku (IEA) procjenjuje da industrija čelika „nije na putu“ da dostigne neto nula emisija do 2050. godine.
Matična kompanija Željezare Smederevo navodno u svojim postrojenjima u Kini već proizvodi „zeleni čelik“ koristeći vodonik, sa znatno manjim emisijama gasova staklene bašte, ali, nažalost, koliko je poznato, ne postoje planovi da se ovakve tehnologije uvedu i u Srbiji.
Tekst u cjelosti pročitajte ovdje.
Izvor: Klima101
