Mikroplastika je sasvim izvjesno posljednjih godina tema o kojoj se naširoko govori, ne zato što je trenutno „aktuelno” biti ekološki osviješćen, već zato što je postalo suštinski jasno u kojoj mjeri je ona prisutna i koliko se teško uklanja kada jednom dospije u eko-sistem. Dio mikroplastike potiče iz sasvim obične svakodnevne rutine – pranja veša. Kada peremo tkanine, naročito sintetiku, oslobađaju se mikroskopska vlakna koja s otpadnom vodom odlaze dalje, sitna, raspršena i praktično nevidljiva.
Najjednostavnije rečeno, sintetika je vještačka tkanina koja se hemijski proizvodi u fabrici, od polimera, od čega kasnije nastaje tkanina. Poznato je da se na etiketama često kao sastav navode poliester, poliamid, akril, likra i drugi slični materijali. Tokom pranja, oni se mogu „kruniti” u mikroskopske djeliće koji potom putuju dalje.
Da bi se problem rješavao u korenu, mikrovlakna treba zadržati odmah u procesu pranja, prije nego što voda ode u kanalizaciju. Na tom principu zasniva se Regen – tehnologija filtracije, koju je razvila britanska kompanija Matter iz Bristola. U laboratoriji je filtriranje bilo prilično jednostavno, ali su pravi problemi nastali tek kada su počele da se testiraju zahtjevnije ture pranja. Verzije koje su u kontrolisanim uslovima djelovale stabilno počele su da otkazuju kada su se suočili sa onim što se u stvarnosti redovno nalazi u vodi od pranja, poput ulja, ostataka kože, deterdženta i masnoća. Tu dolazi do stvaranja mješavina koje su „odlične” u zapušavanju filtera. Lako se stvara talog gdje se vlakna upliću, a čestice popunjavaju mikropore i filter sa sitnim otvorima brzo gubi protok. Iako filteri hvataju vlakna iz svih tkanina, najveći ekološki rizik u kontekstu mikroplastike dolazi od sintetičkih materijala, dok su pamučna vlakna biorazgradivija, iako i ona opterećuju otpadne vode i mogu nositi hemikalije iz tekstila.
Zato Matter smatra da rješenje ne može biti samo „još jedan filter”, jer tada održivost prestaje da bude osnovni princip i, umjesto da se uklanja otpad, sistem ga stvara kroz nove jednokratne ventile i membrane. Cijela ideja je da se ne troše novi resursi, zbog čega se obratila pažnja i na to da se ne zahtijeva dodatna potrošnja vode ovom tehnologijom. Osim toga, često održavanje nervira ljude, te oni uređaje koji ih nerviraju, u svijetu prepunom informacija i obaveza, vrlo lako prestanu da koriste ili ih jednostavno zaobiđu.
U fokusu:
- Kako projekat Greenfield mijenja ekološku svijest studenata
- Nevidljiva infrastruktura koja troši stvarne resurse
- Garancije porijekla kao test transparentnosti e-mobilnosti
Kako Regen radi? Tokom pranja, filter hvata materijal u jednom specifičnom području tako da veći dio membrane ostaje čist dok se sistem ne približi zasićenosti. Senzor zatim detektuje da se filter približava blokadi i aktivira Regen funkciju. Uveden je i poseban ventil koji, čak i ako se filter potpuno zasiti usred ciklusa, omogućava da veš-mašina može da završi započeto pranje, pa filter ne postaje tačka kvara u domaćinstvu. Uhvaćeni materijal se lako prazni, a filter nije pun vode u trenutku pražnjenja, te je proces higijenski.
Regen je, po svemu sudeći, zamišljen da bude ugrađen u veš-mašine, ali može postojati i kao dodatni filter. Ipak, kao tehnologija, njegova primjena nije ograničena samo na kućne mašine za veš, već može biti rješenje za čitav lanac – od domaćinstava, preko profesionalnih perionica, pa sve do tekstilne industrije. Sistem se ne vezuje isključivo za pranje u veš-mašinama, već može ići i do same proizvodnje tkanina u tekstilnim fabrikama, gdje nastaju velike količine otpadne vode tokom proizvodnje i obrade materijala.
Do 2030. godine, Matter želi da razvije i plasira dovoljno svojih rješenja – i u tekstilnoj industriji i u pranju veša – tako da ta rješenja zajedno mogu da „uhvate” ukupno 15.000 tona mikrovlakana, odnosno da se kroz širu primjenu njihovih sistema u domaćinstvima, perionicama i fabrikama zbirno spriječi da tolika količina mikrovlakana završi u otpadnim vodama i dalje u prirodi.
Novi standardi nastaju tek kada ekološko rješenje postane neprimjetno u svakodnevici – kada radi pouzdano i ne traži dodatni napor niti resurse — tada ovakva rješenja postaju nova normalnost.
Priredila: Milica Vučković
Tekst je objavljen u Magazinu Energetskog portala DIGITALIZACIJA
