Godinama slušamo da se veliki dio prikupljene plastike nikada ne reciklira, da je proces skup i energetski zahtevan, a da najveći dio otpada na kraju ipak završi na deponijama ili u prirodi. Zbog toga se sve češće postavlja pitanje da li problem pokušavamo da riješimo na pogrešan način.
Možda odgovor leži u inovativnim primjenama plasičnog otpada gdje može da ostane koristan decenijama.
Upravo na toj ideji zasniva se istraživanje sprovedeno na Havajima, gdje naučnici ispituju mogućnost da se napuštene ribarske mreže i reciklirani kućni plastični otpad koriste u proizvodnji asfalta. Cilj nije samo pronalaženje novog načina za iskorišćavanje plastike, već i odgovor na pitanje koje prati ovakve projekte od samog početka – da li asfalt sa recikliranom plastikom može da bude jednako bezbjedan i izdržljiv kao konvencionalni, bez povećanog oslobađanja mikroplastike u životnu sredinu?
Ako dosadašnji rezultati budu potvrđeni i u dugoročnim ispitivanjima, ovaj pristup mogao bi da ponudi rješenje za dva izazova istovremeno: smanjenje količine plastičnog otpada i manju potrošnju novih sirovina u izgradnji putne infrastrukture.
Zašto baš Havaji?
Havaji imaju specifičan problem. Kao ostrvska država, suočavaju se sa visokim troškovima transporta otpada, ograničenim kapacitetima deponija i velikim količinama morskog otpada koji okeanske struje izbacuju na njihove obale. Poseban izazov predstavljaju napuštene ribarske mreže, koje čine značajan dio plastičnog otpada u okolnim vodama.
Istovremeno, većina havajskih puteva danas se gradi od polimer-modifikovanog asfalta. U njega se dodaju sintetički polimeri dobijeni iz fosilnih goriva kako bi kolovoz bio otporniji na pucanje, vlagu i visoke temperature.
Logično pitanje bilo je – ako već koristimo polimere, zašto dio njih ne bismo zamijenili plastikom koja je već postala otpad?
Od otpada do infrastrukture
Istraživački tim Univerziteta Havaji Pacifik, u saradnji sa havajskim Odeljenjem za saobraćaj, testirao je nekoliko različitih asfaltnih mješavina. Jedna je bila standardna, druga je sadržala reciklirani polietilen iz sistema za prikupljanje kućnog otpada, dok je treća napravljena od plastike dobijene reciklažom ribarskih mreža.
U jednoj ulici na ostrvu Oahu sve tri vrste kolovoza postavljene su jedna pored druge kako bi se u realnim uslovima moglo pratiti njihovo ponašanje.
To, međutim, nije bio kraj eksperimenta. Zapravo, tek tada je počeo njegov najvažniji dio.
Kada se govori o plastici u asfaltu, prva asocijacija često je mikroplastika. Ako u put ugradimo plastiku, da li će se ona vremenom habanjem oslobađati u životnu sredinu?
Zbog toga su istraživači gotovo godinu dana nakon asfaltiranja prikupili prašinu sa svake testne dionice i analizirali njen hemijski sastav. Koristeći precizne laboratorijske metode uspjeli su da razlikuju čestice koje potiču iz asfalta od onih koje nastaju trošenjem automobilskih guma.
Prvi rezultati pokazali su da asfalt sa recikliranim polietilenom nije oslobađao više polimera od standardnog polimer-modifikovanog asfalta.
Reciklaža koja ima smisla
Ovo istraživanje ne dokazuje da plastiku treba ugrađivati u svaki put. Dugoročna ispitivanja tek treba da pokažu kako će se ovakvi kolovozi ponašati nakon više godina intenzivnog saobraćaja.
Ali ono pokazuje nešto drugo – da reciklaža ne mora nužno da znači vraćanje materijala u istu namjenu iz koje je nastao.
Ponekad je mnogo vrednije pronaći primjenu u kojoj će materijal ostati stabilan i koristan narednih dvadeset ili trideset godina. Ako napuštene ribarske mreže umesto u okeanu ili na deponiji završe u putnoj infrastrukturi, dobijamo dvostruku korist: manje otpada i manju potrebu za proizvodnjom novih sirovina.
Milena Maglovski
