Karbon menadžment: trošak ili investicija u održiv biznis?

Klimatske promjene više nisu daleka prijetnja, već svakodnevna stvarnost koja oblikuje poslovna okruženja. Od ekstremnih vremenskih nepogoda do promjena u očekivanjima potrošača i investitora, posljedice klimatskih promjena utiču na sve, od malih preduzeća do velikih korporacija. U ovom kontekstu, karbon menadžment ili upravljanje ugljenikom izdvaja se kao neizostavan alat za odgovorno poslovanje, ali i prilika za inovacije, rast i otpornost. Ipak, često se postavlja pitanje: šta zapravo predstavlja karbon menadžment? Da li je to samo još jedna nametnuta birokratska obaveza ili ključ za održivu budućnost?

Evropska unija, kao globalni lider u borbi protiv klimatskih promjena, uvela je niz regulativa koje od kompanija zahtijevaju odgovorno upravljanje emisijama. Karbon menadžment podrazumijeva sistematsko mjerenje, smanjenje i neutralizaciju emisija ugljen-dioksida i drugih gasova koji doprinose globalnom zagrijavanju.

U EU, ovaj koncept postaje sve značajnija obaveza za kompanije, naročito kroz regulative koje propisuju praćenje emisija, usklađivanje sa ciljevima održivog razvoja i transparentno izvještavanje. U srcu ovog pristupa leži moćna ideja: ono što možemo da izmjerimo, možemo da kontrolišemo sa preciznošću i oblikujemo sa vizijom.

Još 1992. godine, na Konferenciji Ujedinjenih nacija o životnoj sredini i razvoju (UNCED) u Rio de Žaneiru, usvojena je Okvirna konvencija o klimatskim promjenama (UNFCCC), čime su postavljeni temelji za globalnu borbu protiv klimatskih izazova. Pet godina kasnije, Kjoto protokol je uveo prve pravno obavezujuće ciljeve za smanjenje emisija, dok je Evropska unija 2005. godine lansirala Evropski sistem trgovine emisijama (ETS), čiji je princip „ograniči i trguj” stvorio nove prilike za ulaganja u čiste tehnologije i inovacije. Kruna ovih napora bio je Pariski sporazum iz 2015. godine, kojim je zacrtan cilj ograničenja globalnog zagrijavanja na 1,5 stepeni Celzijusa. Ova istorijska prekretnica danas definiše poslovne strategije, jer klimatska odgovornost nije samo ekološka obaveza, već ključ za konkurentnost i dugoročnu održivost.

Pored ETS-a, Evropski zeleni dogovor iz 2019. godine predstavlja temelj za prelazak na ekonomiju sa niskim emisijama ugljenika. Ciljevi su ambiciozni – smanjenje emisija za najmanje 55 odsto do 2030. godine i postizanje klimatske neutralnosti do polovine 21. vijeka. Kao podrška ovim ciljevima, uveden je Mehanizam za prilagođavanje ugljenika na granicama (CBAM), koji sprečava „curenje ugljenika” kroz nametanje taksa na emisije ugrađene u uvezene proizvode iz zemalja sa slabijim standardima za zaštitu životne sredine.

U FOKUSU:

• Ulaganja u zelenu energiju: Korak ka održivom poslovanju i odgovornosti
• Odgovornost za održivost: poslovna praksa kao prilika za promjenu
• Izazovi u primjeni ESG principa

Mehanizam prekograničnog usklađivanja (cijene) ugljenika (CBAM), koji je stupio na snagu 1. oktobra 2023. godine, postavlja nove standarde za fer konkurenciju na evropskom tržištu. Trenutno fokusiran na izvještavanje o emisijama za ključne industrije poput cementa, čelika, aluminijuma, đubriva i električne energije, CBAM od 2026. godine uvodi obavezu plaćanja taksa na osnovu prijavljenih emisija. Ovaj mehanizam ne samo da izjednačava uslove između proizvođača već i vrši pritisak na zemlje van EU da unaprijede svoje ekološke standarde. Suština uspješne primjene CBAM-a leži u preciznom proračunu emisija gasova sa efektom staklene bašte (GHG proračun), koji detaljno mapira svaki korak vrijednosnog lanca – od proizvodnje do transporta. Za kompanije širom svijeta ovo nije samo regulatorni izazov već i prilika za inovacije koje redefinišu održivo poslovanje.

Uz to, Direktiva Evropske unije o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD) donosi važnu promjenu u načinu na koji kompanije pristupaju odgovornom poslovanju. Sa primjenom koja u nekim slučajevima počinje već u fiskalnoj 2024. godini, ova regulativa obuhvata oko 50.000 kompanija koje posluju na berzi ili imaju značajne poslovne aktivnosti u EU. CSRD uvodi najstrože standarde za transparentno izvještavanje o održivosti, stavljajući u prvi plan ne samo usklađivanje s propisima već i strateško razmišljanje o tome kako održivost može postati ključni izvor vrijednosti u sve zelenijem globalnom poslovnom okruženju.

Ipak, za mnoge karbon menadžment ostaje nejasan koncept, često viđen kao dodatni trošak, a ne prilika. Šta on zaista znači, ko je dužan da ga primjenjuje i kako može donijeti koristi za sve?

Za mnoge kompanije, posebno mala i srednja preduzeća, ključno pitanje nije samo usklađivanje s novim regulativama već i kako će one redefinisati svoje poslovanje. Dok su velike kompanije sa preko 500 zaposlenih već bile obavezne da izvještavaju o svojim emisijama prema Direktivi o nefinansijskom izvještavanju, od 2024. godine pravila postaju daleko rigoroznija. Nova direktiva o korporativnom izvještavanju o održivosti proširuje svoje zahtjeve na kompanije sa preko 250 zaposlenih, a do 2026. godine obuhvatiće i mala i srednja preduzeća sa uvrštenim akcijama na berzama, čime će značajno uticati na širi poslovni eko-sistem.

Međutim, ove promjene nisu samo regulatorni izazov – one predstavljaju stratešku priliku za unapređenje operativne efikasnosti. Kompanije koje prepoznaju značaj preciznog mjerenja emisija često otkrivaju mogućnosti za optimizaciju troškova, bilo kroz energetski efikasne procese, prelazak na obnovljive izvore energije ili smanjenje industrijskog otpada. Primjera radi, implementacija solarnih sistema ili uvođenje kružnih poslovnih modela ne samo da smanjuje operativne troškove već osigurava dugoročnu otpornost kompanije.

Pored finansijskih benefita, proaktivni pristup održivosti značajno doprinosi jačanju brenda i korporativne reputacije. Današnji potrošači zahtijevaju veću transparentnost i sve češće biraju kompanije koje demonstriraju ekološku odgovornost. S druge strane, investitori sve češće favorizuju poslovne subjekte sa jasno definisanim strategijama održivosti, prepoznajući ih kao otpornije na tržišne rizike i promjene u regulatornim okvirima. U svijetu gdje održivost postaje temelj konkurentnosti, mala i srednja preduzeća koja na vrijeme odgovore na ove izazove mogu se pozicionirati kao lideri u novoj, održivoj ekonomiji.

Maja Petrović