Kada je 1980. godine završena čuvena Kula Geneks, Beograd je dobio novi simbol grada, a Jugoslavija još jedan dokumentovan dokaz sopstvene ambicije. Zapravo dvije kule, poslovna i stambena, povezane mostom pri samom vrhu zgrade od ukupno 35 spratova, formiraju betonskog giganta visokog 117 metara, kao znak tadašnjeg urbanističkog samopouzdanja i tehničkog napretka grada. Na mostu koji spaja stambenu i poslovnu kulu postavljen je digitalni sat koji je, pored tačnog vremena, pokazivao i temperaturu vazduha, što je bio svojevrsni vizuelni simbol nove epohe. Zahvaljujući tehničkoj organizaciji, centralizovanim sistemima i modernim detaljima, koji su funkcionisali kao dobro uigran mehanizam, smatra se pretečom „pametnih zgrada”, iako danas ova sintagma uglavnom upućuje na savremene objekte opremljene senzorima, digitalnim platformama i aplikacijama koje prate i optimizuju potrošnju energije. Iako su o Kuli Geneks govorili mnogi, tek iznutra – iz ugla života stanara – vidi se prava priča ovog zdanja. Naš sagovornik Samuil Petrovski, predsjednik Evanđeoskog udruženja studenata i protestantski sveštenik, živio je u kuli na 28. spratu tokom njenog zlatnog doba i prisjetio se kako je izgledao život iza betonskih zidova posljednje dvije decenije 20. vijeka. Njegova priča otkriva da je to bila živa zajednica, u kojoj se svakodnevica preplitala sa tehnološkim inovacijama i socijalnim ritualima.
Za početak, područje na kojem je građen neboder bilo je močvarno, pjeskovito i izloženo vjetru. Ipak, na tom mjestu nikla je tada najviša zgrada na Balkanu, čije su fasade izvedene u natur betonu, poznatom i kao sirovi ili goli beton, dok su temelji spuštani na specifičan način i na dubinu od nekoliko desetina metara, kako se tada govorilo. Svaka od kula dobila je po dva stepeništa, uklopljena u bočne betonske vertikale kružne jedinice, čime je postignut estetski sklad. Upravo takvo rješenje proizašlo je iz odlučne vizije arhitekte Mihajla Mitrovića, koji se izborio da projekat ipak bude izveden baš na ovaj način, iako je prvobitno traženo rješenje predviđalo drugačiju koncepciju.
Zgradu su okruživale takozvane vojne zgrade, namijenjene vojnim licima. I pored toga, samo je Kula Geneks imala napravljeno veliko atomsko sklonište.
– Tokom NATO bombardovanja 1999. godine, kada se oglašavala sirena, mnogi ljudi iz tih okolnih zgrada silazili su kod nas u sklonište – objašnjava Petrovski.
Niža kula, koja je pozicionirana do auto-puta, zapravo je bila poslovna jedinica koju je koristila kompanija „Generaleksport–Geneks”, jedna od najvećih jugoslovenskih firmi, osnovana 1952. godine, koja je narednih nekoliko decenija imala više od 60 preduzeća po svijetu. Radili su na gotovo svim kontinentima, imali svoju mini avio-kompaniju, najpoznatiju turističku agenciju „Jugoturs”, kao i hotele i apartmane širom zemlje. Na vrhu poslovne kule nalazio se restoran sa pokretnim podom, kao jedan pokazatelj modernosti, koji nikada nije bio otvoren za stanare ni za javnost, već je služio za poslovne sastanke kompanije.
U FOKUSU:
- Švajcarska – uzor održivog urbanizma i zaštite prirode
- Trgovska gora – četvrtina vijeka otpora nuklearnom otpadu
- Inovativni materijali: efikasnija proizvodnja zelenog vodonika iz sunčeve svjetlosti
Viša kula bila je predviđena kao stambeni dio sa dva ulaza – A i B, na broju 41. U prvom ulazu su na svakom spratu bila po dva velika stana, dok su u drugom bila po četiri manja.
Stanovi nisu imali terase, osim na 22. spratu, prisjetio se naš sagovornik, i dodao da nikad nije čuo zašto je to baš tako.
Posebno su se pamtila tehnička rješenja, zbog čega se i smatra prvom pametnom zgradom onog doba. Kada je Petrovski živio u ulazu A, bili su ugrađeni najsavremeniji liftovi, a u zgradi je postojao jedinstven komandni centar sa sklopkama i uređajima za njihovu kontrolu za cijelu zgradu, kao i za kontrolu cjelokupnog elektronskog sistema, zbog čega se i smatrala naprednom.
– Iako su liftovi bili moderni, zahtijevali su održavanje, pa smo imali i svog liftadžiju koji je živio na međuspratu i bio stalno dostupan za održavanje. Osim njega, u holu je bio i portir – penzioner iz same zgrade – koji je živio tada na 10. spratu i u ulazu vodio evidenciju o posjetama, radeći to gotovo volonterski – ističe naš sagovornik.
Jedno od najmodernijih rješenja bio je centralni sistem za bacanje smeća. Otvor se nalazio ispred lifta, kanta bi se ubacila i potom bi se uz nekoliko pokreta iz nje istresalo smeće, a sadržaj bi se spuštao tako kroz dvadesetak spratova, sve do kontejnera na nivou -1, odakle se odnosio otpad iz cijelog objekta, objasnio nam je Petrovski.
Iza najveće zgrade u zemlji i na Balkanu tih godina, krio se i bogat društveni život. Kako je Petrovski živio na 28. spratu kule, objasnio je kako se, dok se spuštao liftom odozgo, skoro uvijek zastajalo na još nekoliko mjesta, tako da su razgovori u liftu bili svakodnevica. Prisjetio se da se u podrumskim prostorijama zgrade okupljala i omladinska zajednica, pa su se dole vodili dugi razgovori i igrao stoni tenis. Na novim pločnicima ispred zgrade igrali su se mali fudbal i druge igre. Sve je bilo vrlo funkcionalno i organizovano, a zgrada je imala pravi duh zajednice.
Devedesetih počinju prvi problemi. Sankcije i nestašice učinile su svoje. Dijelova za liftove nije bilo, stanovi su otkupljivani, a stanari su se snalazili kako su znali – ako lift u jednom ulazu ne radi, prelazilo se u drugi ulaz. Međutim, liftovi sve češće nisu radili u stambenoj jedinici, dok su uglavnom funkcionisali u poslovnoj jedinici, gdje je bila firma „Geneks”, pa je i Hitna pomoć povremeno koristila baš njih, prelazeći preko mosta da bi došla do stanara, prisjeća se Petrovski. Radnici „Geneksa” izlazili su u susret – podizali rampu, otvarali svoj garažni prostor za vozila Hitne pomoći i ustupali upravo svoj lift po potrebi.
Početkom dvijehiljaditih osnovan je kućni savjet dva ulaza. Tako je potekla ideja i zapravo strateški ugovor sa firmom „Cepter”, zahvaljujući kome su od prihoda od reklame na vrhu zgrade renovirani liftovi, ulazi, postavljene kamere i ozvučenje.
Iako je poslovna strana objekta danas nefunkcionalna i ruinirana, stambeni dio živi.
– Majka još uvijek ima stan u zgradi – kaže Petrovski, prisjećajući se i detalja iz svakodnevnog života – Ljeta su bila daleko blaža nego danas, beton je dugo držao hladnoću i klima-uređaji nam nisu bili potrebni, dok je danas strana koja je osunčana poslije podne u problemu kada su visoke temperature.
Danas, više od četiri decenije nakon izgradnje, „Zapadna kapija Beograda” – naziv koji je ubrzo ponijela zahvaljujući svom položaju – nosi na sebi tragove vremena, ali i dalje ostaje prepoznatljiv domaćin na ulazu u grad, dok se Beograd u međuvremenu razlio i daleko iza nje. Oštećenja se primjećuju, kako na platou ispred zgrade, tako i unutar. Kompanija „Geneks”, po kojoj je zgrada dobila ime, odavno ne postoji. Ipak, arhitektonsko-urbanističke vrijednosti objekta ostaju neupitne. Kula je i dalje materijalni dokaz epohe brutalizma i jedna od rijetkih beogradskih građevina koje su se našle na stranama brojnih domaćih i međunarodnih časopisa, uključujući i Nacionalnu geografiju i treći tom francuskog izdanja Architecture contemporaine, čime je njena prepoznatljivost prevazišla lokalne okvire.
Njena vrijednost i status potvrđeni su i u novije vreme, kada je 2021. godine, na prijedlog Zavoda za zaštitu spomenika kulture, proglašena spomenikom kulture, čime je značaj podignut na institucionalni nivo i zvanično potvrđen kao ne samo arhitektonski već i kulturni simbol Beograda.
Priredila: Milica Vučković
Tekst je objavljen u Magazinu Energetskog portala ODRŽIVA ARHITEKTURA
