Planeta 2025–2050: Decembar ne donosi samo prazničnu euforiju lampica i ukrasa, već nas gura u malo dublja razmišljanja – šta smo uradili u godini koja se završava i šta bismo poželjeli u onoj koja dolazi. Na tim listama želja često se nađu vrlo konkretne stvari: bolji telefon, automobil, nova torba ili igrica za konzolu. A odmah uz njih i one veće, nemjerljive želje – mir, ljubav, prijateljstvo, sreća i zdravlje.
Jedna želja, međutim, često ostane izvan tog spiska, iako bi trebalo da bude visoko na njemu – oporavak prirode.
Možda na prvi pogled zvuči kao kliše, pomalo izlizana fraza. Ipak, otkako se bavim ekologijom i češće razgovaram sa ljudima o tim temama, odgovori koje dobijam nerijetko su isti: borimo se za egzistenciju, za djecu, za posao, nemamo vremena da se bavimo prirodom. Na svakodnevnom nivou, to je sasvim razumljivo – priroda često djeluje kao nešto udaljeno, nešto čime ćemo se baviti kad budemo imali vremena. Ali ako zagrebemo malo dublje, postaje jasno da briga o prirodi nije luksuz, niti dodatna obaveza. Ona je osnovni preduslov da bi sve ostale želje uopšte mogle da se ostvare.
Upravo na to upozorava i najnoviji izvještaj Programa Ujedinjenih nacija za životnu sredinu – GEO-7, koji pokazuje kakvu budućnost biramo danas i koliko još imamo prostora da taj izbor promijenimo.
Planeta 2050: predviđanja
Iza izvještaja GEO-7 stoji gotovo 300 naučnika koji su pokušali da odgovore na jedno jednostavno, ali nelagodno pitanje: kako će svijet izgledati sredinom ovog vijeka ako nastavimo po starom? Njihova analiza polazi od tri ekološki destruktivne prakse čovječanstva – stalnog zagađenja, sve većih emisija gasova sa efektom staklene bašte i neumjerenog trošenja prirodnih prostora.
Brojke koje iz toga proizilaze nisu ohrabrujuće. Emisije GHG mogle bi da dostignu čak 75 milijardi tona godišnje do 2050. godine – gotovo duplo više nego danas. To ne znači samo lošiji vazduh, već i sve nestabilniju klimu. Toplotni talasi, koji su već sada prisutni, mogli bi postati toliko izraženi da bi sredinom vijeka ekstremne vrućine mogle da pogode gotovo svakog stanovnika planete. Obilne padavine i suše još su jedna pojava koja će sve ekstremnije pogađati različite dijelove svijeta. Ukoliko se klimatske promjene ne uspore, do sredine vijeka oko 1,1 milijarda ljudi biće izložena obilnim padavinama, dok će oko 900 miliona ljudi biti pogođeno sušama.
Kako navodi GEO-7, do 2050. godine iz Zemlje bi se moglo izvlačiti oko 165 milijardi tona sirovina godišnje – fosilnih goriva, metala i minerala – što je oko 60 odsto više nego prije samo nekoliko godina. Svaka nova tona znači manju zastupljenost šuma, močvara i drugih netaknutih prirodnih prostora koji danas još uvijek ublažavaju posljedice klimatskih promjena. Procjene su da će svijet izgubiti oko milion kvadratnih kilometara ovakvih područja. Prirodni prostori nestaju i zbog širenja obradivih površina i gradova, a ovakve prakse, osim što utiču na klimu, dodatno ubrzavaju gubitak biodiverziteta.
GEO-7 upozorava da se svijet opasno približava klimatskim prelomnim tačkama, nakon kojih povratak možda više neće biti moguć. U tom scenariju, urušavanje grenlandskog i zapadnoantarktičkog ledenog pokrivača moglo bi da podigne nivo mora i do 10 metara, dok bi otapanje permafrosta oslobodilo velike količine metana.
Možda nam je problem ekologije bliži nego što mislimo
Ekologija se često doživljava kao apstraktan pojam, rezervisan za naučne izvještaje, konferencije i daleke scenarije budućnosti. Ili kao nešto što je važno, ali odvojeno od svakodnevnih problema – računa, posla, hrane i zdravlja. Međutim, klimatske promjene su okvir u kojem se svi ti problemi zapravo odvijaju.
Klimatske promjene mogle bi već do 2050. godine da smanje globalni bruto domaći proizvod za oko 4 odsto godišnje. Kako se kriza bude produbljivala, taj gubitak bi do kraja vijeka mogao da dostigne čak 20 odsto – gotovo na nivou ekonomskog sloma kakav su Sjedinjene Američke Države doživjele tokom Velike depresije. Na to se nadovezuju posljedice zagađenja i nestanka prirodnih sistema. U takvom scenariju, najviše stradaju oni koji već imaju najmanje, dok se razlike između bogatih i siromašnih dodatno produbljuju.
Iako GEO-7 predviđa blagi pad zagađenja vazduha do 2050. godine, rast urbanizacije znači da će sve više ljudi biti izloženo štetnim materijama. Procjene pokazuju da će 4,2 milijarde ljudi redovno udisati opasne koncentracije PM2.5 čestica – zagađenja koje direktno utiče na zdravlje i kvalitet života. Istovremeno, kombinacija ekstremnih padavina i dugotrajnih suša mogla bi da poveća broj ljudi u siromaštvu za čak 132 miliona, dok bi još 24 miliona bilo izloženo riziku od gladi već do 2040. godine. Do sredine vijeka, trećina planete mogla bi da se suoči sa ozbiljnim nedostatkom vode.
Sve to možda zvuči kao statistika, ali posljedice su već tu. Nema snijega kao nekada, Srbija obara rekorde zagađenosti vazduha u Evropi, cijene hrane i osnovnih proizvoda rastu, a mi se pitamo kako je do toga došlo. Priroda nije nešto tamo negdje – ona je direktno povezana sa onim što dišemo, koliko plaćamo u prodavnici i kako se osjećamo iz dana u dan.
Zato je važno da o ovim temama više razgovaramo, jedni sa drugima, i da ekologiju približimo kroz praktične, svakodnevne primjere. Tek kada se povežu tačke između prirode i života koji vodimo, postaje jasno da briga o njoj nije prepreka rješavanju naših problema – već njihov sastavni dio.
Ipak, GEO-7 ne ostavlja prostor samo za pesimizam. Naprotiv, poruka izvještaja je jasna – još uvijek imamo vremena da preokrenemo stvari. Ali to vrijeme zavisi od odluka koje donosimo danas.
Katarina Vuinac
