Sposobnost vodonika da se primijeni u teškim industrijama, poput hemijske proizvodnje ili brodarstva, i da ih na taj način dekarbonizuje, postavlja ga među prioritetima u globalnoj tranziciji i ograničenju globalnog zagrijavanja na 1.5 stepeni Celzijusa.
Zeleni vodonik se već sada smatra ključnom sirovinom za proizvodnju zelenog amonijaka, metanola i čelika. Zbog toga vlade širom svijeta uveliko razvijaju strategije i planove kako bi podržali razvoj njegove primjene. Međutim, kako bi se omogućilo stvaranje globalnog tržišta za ove proizvode, neophodna je standardizacija, sertifikacija i međunarodna interoperabilnost.
Standardizacija se odnosi na usklađivanje pravila i očekivanja među zemljama, što olakšava trgovinu, smanjuje investicijske rizike i omogućava bržu primjenu tehnologija. Sertifikacija, s druge strane, garantuje da zeleni proizvodi ispunjavaju neophodne kriterije i doprinose smanjenju emisija, što stvara povjerenje među potrošačima i regulatorima. Sertifikacioni sistemi omogućavaju da vodonik na tržištu ispunjava standarde održivosti, smanjujući rizik za investitore i omogućavajući veću sigurnost u trgovini.
Pročitajte još:
- Njemačka: Do klimatske neutralnosti uz zeleni vodonik
- Veliki potencijal Maroka za zeleni vodonik – može li postati ključni igrač u tranziciji na održiva goriva?
- Nove značajne investicije u zeleni vodonik
Na kraju, međunarodna interoperabilnost podrazumijeva da sertifikati koji se izdaju u jednoj zemlji budu priznati i u drugim državama, čime se smanjuje administrativni teret za proizvođače i omogućava lakšu međunarodnu trgovinu.
Uzimajući u obzir razlike u prioritetima i regulativama od zemlje do zemlje, važno je da se uspostavi zajednički pristup, ne samo za vodonik, već i za povezane proizvode. Na primjer, Evropska unija traži da proizvođači dokažu da energija korišćena za proizvodnju vodonika dolazi iz obnovljivih izvora. Ovo može biti izazov za zemlje koje još uvijek nemaju razvijenu zelenu energetsku infrastrukturu.
Prema analizi IRENA – Međunarodne agencije za obnovljive izvore energije, dok su regulatorni okviri za zeleni vodonik već djelimično razvijeni, okviri za njegove derivate, poput amonijaka, metanola i čelika, značajno zaostaju. Usklađivanje metoda za mjerenje emisija i sertifikacionih sistema ostaju ključ za razvoj globalnog tržišta.
