Venecija je plutajući grad, ali i grad koji tone. U prošlom vijeku Venecija se spustila za oko 25 centimetara, dok je u međuvremenu prosječni nivo mora porastao skoro 30 centimetara od 1900. godine.
- Redovne poplave nisu više izuzetak već stvarnost, a grad tone u vodene dubine njegove čuvene lagune.
Za posjetioce, nesigurni status Venecije dio je njene privlačnosti – potreba da se posjeti sada prije nego što bude prekasno.
Plan profesora Pietra Teatinija
Ali, šta ako se Veneciju doslovno može podignuti? To zvuči kao naučna fantastika. U stvari, to je ideja veoma cijenjenog inženjera koji misli da bi to mogao biti ključ za spas Venecije.
Dok italijanska vlada trenutno troši milione eura svake godine na podizanje barijera od poplava kako bi spriječila ulazak u lagunu izuzetno visoke plime, Pietro Teatini, vanredni profesor hidrologije i hidrauličkog inženjerstva na obližnjem Univerzitetu u Padovi, kaže da bi ispumpavanje vode u zemlju duboko ispod grada podiglo morsko dno.
Da li bi to podiglo grad iznad talasa? Ili bi moglo krenuti strašno po zlu, uzrokujući rušenje zgrada u scenama u holivudskom stilu?
Teatini kaže da bi njegov plan Veneciji dao grace period od oko 50 godina, radeći u tandemu sa trenutnim barijerama od poplava, što bi omogućilo vlastima da iznađu trajno rješenje. On vjeruje da bi njegov sistem mogao podići grad za 30 centimetara.
Pročitajte još:
- Afrika pred izazovima: Povlačenje zapadnih finansija i novi trgovinski poredak
- Naučnici otkrili novu klimatsku intervenciju za rashlađivanje planete
- U priobalju širom svijeta živi oko milijardu ljudi – Koliko njih je u opasnosti od porasta nivoa mora?
Podvizi za očuvanje Venecije
Inženjerski podvizi za očuvanje Venecije nisu ništa novo.
Tokom 1000-godišnje istorije grada kao republike, zvaničnici La Serenissime, “najmirnije” države, kako je bila poznata, neprestano su preusmjeravali rijeke, kopali nove kanale i preusmjeravali vode lagune kako bi najbolje služile gradu.
Međutim, u 20. vijeku stvari su krenule po zlu. Tokom 1960-ih i 1970-ih, podzemne vode su crpljene iz industrijske zone Marghera, na kopnu okrenutom prema laguni. Velika greška uzrokovala je potonuće cijelog područja. Od 1950. do 1970. godine, dragoceni centar Venecije slegao se skoro pet centimetara.
Danas je glavna zaštita grada od plime i osjeke MOSE skup barijera od poplava koji se uzdiže s morskog dna kako bi odsjekao lagunu od Jadrana za vrijeme izuzetno visokih plime.
Sistem, koji je prvi put isproban 2020. godine, planiran je 1980-ih, kada se predviđalo da će barijere morati da se podižu oko pet puta godišnje.
Ali s obzirom na to da klimatske promjene doprinose porastu plima, sada je sasvim drugačija slika. U proteklih 20 godina, plima u laguni je premašila 110 centimetara – u suštini nivo na kojem može uzrokovati katastrofalne, a ne “redovne” poplave grada – više od 150 puta.
Umjesto da se barijere podižu pet puta godišnje, MOSE je već radio oko 100 puta otkako je debitovao u oktobru 2020. Ipak, barijere su još uvijek u fazi testiranja i nisu službeno operativne. Do sada se procjenjuje da je projekat koštao oko šest milijardi eura.
U međuvremenu, svaki put kada se podignu barijere, laguna je efektivno zatvorena – što ne samo da utiče na saobraćaj koji dolazi u Veneciju (druga najprometnija luka u Italiji, a peta na Mediteranu), već sprječava prirodnu akciju lagune da se ispira plimama. Što se više barijere podižu, to više rizikuje da se ekosistem promijeni.
I dalje Venecija nastavlja da tone brzinom od oko dva milimetra svake godine, dok nivoi plime rastu za oko pet milimetara godišnje.
Podizanjem nivoa grada za 30 centimetara, profesor Teatini vjeruje da bi Veneciji mogao pokloniti dvije ili tri decenije – za to vrijeme grad bi mogao osmisliti trajni način da se bori protiv rastuće plime.
„Možemo reći da imamo pred sobom 50 godina (uključujući životni vijek MOSE-a) da razvijemo novu strategiju. Moramo razviti mnogo drastičniji projekat”, rekao je.
Ubrizgavanje vode u grad koji već pati od previše vode zvuči kao recept za katastrofu, ali Teatini kaže da je sve u tome gdje se voda dodaje.
On cilja na vodonosne slojeve koji se protežu duboko ispod površine zemlje – na nivoima od oko 600 do 1.000 metara.
Ideja je proizašla iz posmatranja rezervoara ugljovodonika u dolini Po na sjeveru Italije u toku dvije decenije – u suštini bunara za skladištenje gdje se gas koji dolazi iz spoljnih cjevovoda pumpa i skladišti ljeti kako bi se stvorile rezerve za Italiju zimi.
Tekst u cijelosti pročitajte ovdje.
Izvor: Klix.ba
