Fruška gora – milionima godina ranije ostrvo u plavetnilu Panonskog mora, a danas planina u srcu Vojvođanske ravnice – prvi je srpski nacionalni park, proglašen 1960. godine.
To znači da se, duže od šezdeset godina, ona čuva kao biser prirode u Srbiji. Ali uprkos zaštiti, Fruška gora i sada poprima neke nove obrise i postaje drugačija, ne samo u odnosu na davnu prošlost, već i u odnosu na onu planinu na kojoj su se krili partizani u Drugom svjetskom ratu.
Tragovi modernog doba su svuda unaokolo. U godini koju obilježavaju dugotrajna suša i najtoplije ljeto ikada zabilježeno u Srbiji, klimatske promjene uzele su danak na Fruškoj gori.
„Već polovinom avgusta lišće je požutilo”, ističe Dragan Vidović, pomoćnik direktora u Nacionalnom parku Fruška gora.
Malo poviše od Informativnog centra Nacionalnog parka Fruška gora, uz put sa desne strane, nalazi se naizgled ogoljena parcela. Ipak, tlo ovdje, na nekadašnjem mjestu smrčeve sastojine, nije trenutno zapravo skroz golo: ono je obraslo niskim žbunjem kupine, iz kojeg se uzdižu neobične plastične cijevi.
Kako objašnjavaju iz Nacionalnog parka Fruška gora, posredi su posebne, tzv. Tulijeve cijevi u koje su posadili hrast kitnjak.
Pročitajte još:
- Koliko smo prekoračili Planetarne Granice?
- Uticaj izgradnje male hidroelektrane na rijeku Unu
- Svjetski dan zaštite ozonskog omotača
„One štite sadnice od nekih štetnih uticaja kao što je suša tako što kreiraju mikroklimu”, navodi Dragan Vidović. „Konkretno, Tulijeve cijevi smanjuju transpiraciju tj. odavanje vode kroz pore lišća, ali i smanjuju štetu od kupina i drugih brzorastućih korovskih biljaka koje hrast mogu da ometu u razvoju i da mu zauzmu svjetlost, hladovinu i hranljive materije.”
Bez obzira na svojevrsni zaklon, određeni broj sadnica izgleda dehidrirano, osušeno, spaljeno. Tako nejaki i zlatastih nijansi, podsjećaju na – badnjak.
Mada to automatski ne govori o kraju njihovog životnog vijeka, i te kako služi kao pokazatelj da su mladi izdanci oslabili i samim tim su manje imuni na vremenske ekstreme. U takvoj situaciji, mnogo je upitnije da li će se primiti.
Odmah pored mini šume sa Tulijevim cijevima, suše se četinari. Oni su se na ovom području, zbog brzog rasta i drugih povoljnih karakteristika, sadili sredinom prošlog vijeka za potrebe fabrike „Milan Stepanović Matroz” iz Sremske Mitrovice – svojevremeno najvećeg proizvođača roto-papira u bivšoj Jugoslaviji i značajnog prerađivača celuloze na Balkanu.
Suše se i lipe, najzastupljenija vrsta drveta na Fruškoj gori. Suše se bukve. A u priobalju Dunava, narušene prošlogodišnjim superćelijskim olujama i jakim nevremenima, suše se topole.
Naposlijetku, suše se nezaštićeni hrastovi, oni izvan Tulijevih cijevi.
„Klimatske promjene su se najviše odrazile upravo na hrastove”, ocjenjuje Dragan Vidović. „Prirodni podmladak hrasta iz protekle dvije godine drastično je vitalno oslabljen, ali nadamo se da to neće dovesti do lančane reakcije i pojave bolesti i štetočina kao što su insekti i gljive.”
Ali do izazova dolazi čak i u kontrolisanim uslovima, otkriva naš sagovornik. „Određene količine hrastovog podmlatka u rasadnicima na Fruškoj gori, starosti između godinu i dvije, bukvalno su spržene od sunca.”
Najveće površine Fruške gore čine šume, koje se prostiru na preko 23 hiljade hektara, i to pretežno mješovite (79 odsto). U njima je zastupljeno preko pedeset vrsta drveća.
Iako je i samo na ozbiljnom udaru, drveće je naš bitan saborac na frontu sa klimatskim promjenama zato što skladišti ugljenik koji zagrijeva planetu. A njegove ukupne rezerve u šumama Nacionalnog parka Fruška gora procjenjuju se na skoro tri milona tona.
Cijelu reportažu o uticaju klimatskih promjena na Frušku goru, možete pročitati na sajtu Klima101.
