Zastrašujuća kakofonija zvukova, kakvu čovječanstvo vjerovatno ne može ni da zamisli, odzvanjala je stotinama, pa i hiljadama kilometara: džinovski asteroid, širok koliko je Mont Everest visok, srušio se na poluostrvo Jukatan u Meksiku i zbrisao sa lica Zemlje dinosauruse.
Nakon toga, prije oko 65 miliona godina, planeta je počela da poprima obrise kakvi su nam poznati: Gondvana, nekadašnji superkontinent, konačno se podijelila, a Indija se sudarila sa Evroazijskom pločom. Južna Amerika spojila se sa Sjevernom, Antarktik kretao ka svom sadašnjem položaju iznad Južnog pola… Vulkanske aktivnosti bile su česte.
Ovim tektonskim dešavanjima iz doba tercijara svjedočile su stijene, geološke formacije, fosili – ali svjedočila im je i jedna vrsta drveta, koja je i dan-danas veoma draga na našem podneblju, piše Klima101.
Nekada davno, životni prostor ovog četinara bio je veliki… A onda su nastupila ledena doba, poslije kojih su se, desetkovani, za život izborili samo u jednoj jedinoj oblasti na čitavoj kugli zemaljskoj: oko srednjeg toka Drine.
Hiljadama godina kasnije, otkriva ih naš velikan Josif Pančić, po kojem su i dobile ime. U pitanju su, naravno, Pančićeve omorike, na latinskom Picea omorika.
U Srbiji, naseljavaju pretežno Taru. Strogo su zaštićena, ali i ugrožena vrsta koja je uvrštena na Crvenu listu koju izrađuje Međunarodna unija za zaštitu prirode (IUCN).
Zajedno sa stručnjacima iz Nacionalnog parka Tara, pošli smo stopama našeg čuvenog botaničara i njegovog omiljenog drveta, zabrinuti za sudbinu Pančićeve omorike sada kada još jednom prolazi kroz klimatske promjene.
Pročitajte još:
- Hoće li svijet uspješno zaštititi 30 odsto Zemljine površine do 2030. godine?
- Koliko EU kasni u zaštiti voda od štetnih supstanci?
- Poboljšan Zakon o zaštiti prirode u FBiH
Doduše, za razliku od onih pređašnjih, krivac za ove aktuelne – brže nego ikada – jeste čovjek. Pored toga, ovog puta Pančićevoj omorici postaje toplije, a ne hladnije!
„Ukoliko se ostvare projekcije klime za kraj 21. vijeka, postoji mogućnost da Pančićeva omorika nestane iz svog prirodnog areala”, kaže biološkinja Marijana Josipović, zadužena za očuvanje prirode u nacionalnom parku.
Po svemu sudeći, naša zabrinutost je opravdana: klimatske promjene prijete opstanku ovih četinara na prirodnim staništima prije svega uslijed porasta temperature i izmijenjenog rasporeda padavina.
Prema predanju, nekoliko puta Josif Pančić zapregom i na brdskim konjima prejahao je Taru (ali i Kopaonik), sve dok 1875. godine u zaseoku Đurići blizu Zaovina nije našao „živi fosil” naše flore – ili kako ju je od milošte zvao – „ledenu ljepoticu”.
Sto pedeset godina kasnije, u oktobru 2024, naše putešestvije bilo je znatno lakše od njegovog: vozili smo se u udobnom terenskom vozilu, mreža puteva dosta je razvijenija nego tada (neki bi rekli i previše razvijena), a lokacije na kojima raste Picea omorika već dobro poznate i proučene, pa stoga nismo nimalo lutali.
Cijeli tekst pročitajte ovdje.
Izvor: Klima101
